Kratak uvod
Dragi prijatelji blogeri,
Potaknuta nelijepim zbivanjima u svom privatnom životu registrovala sam se i imam želju i potrebu da ta zbivanja podijelim s vama. Znam da će vam to možda zvučati čudno ali ako budete čitali moje tekstove u kojima ću realno i bez ikakvog „friziranja“ iznositi detalje iz svog privatnog života, shvatićete da sam ovu priču radi svog unutrašnjeg mira i izbacivanja gorčine iz sebe, morala s nekim podijeliti. Isto tako ćete shvatiti da to i nije baš priča za kaficu s prijateljicom, ali i da ista u sebi nosi jednu dublju misao i ideju, ako ju samo budem znala riječima predstaviti. Još da kažem da je gorčina negdje duboko u meni zatvorena i ne želim da ikad ispliva, ali se bojim da bi se to moglo desiti baš kad ne treba i zato ju želim na neki način izvući na površinu, još jednom dobro pogledati kroz pisanje ovdje i natjerati da zauvijek izađe iz mene.
Zato i naslov bloga „Čuvaj se zle sreće“ i domena „nemoj proci kao ja“.
Nadam se da ću naići na Vaše razumijevanje u smislu da shvatite moju potrebu da ovu priču „izbacim“ iz sebe ali isto tako i da neke druge žene ohrabrim da shvate da nisu one jedine žrtve nasilja od strane partnera i da traže način da prestanu biti žrtve. Jer nema težeg položaja od žrtvenog, savijenog vrata i zatvorenih usta a kad očekuješ da neki drugi ljudi ili sistem shvate da ta savijena leđa i zatvorena usta nisu zbog fizičkog bola od preteškog rada ili trudnoće već zbog nečeg drugog puno težeg i opasnijeg.
Molim sve žene koje pročitaju moju priču a bile su ili su još uvijek u položaju u kakvom sam bila ja do skora, da ispričaju svoje priče. JER SVE DOK ĆUTIMO I SKRIVAMO SE ZBOG SRAMOTE ILI NEČEG DRUGOG U OPASNOSTI SMO i da postanemo dio crne statistike, ali i da zaboravimo da smo vrijedne života bez nasilja i da niko nema pravo da nas zlostavlja.
Još ću se za početak ukratko predstaviti. Mislim da je važno da znate ko je s ove druge strane ekrana i piše ove redove kako biste mogli da se s mojom pričom saživite i iz nje izvučete bar neke pouke.
Pa ovako. Imam blizu 40 gdoina. Visoko sam obrazovana i imam, za naše uslove, dobro radno mjesto, reklo bi se sigurno. Stamebno sam situirana (imam svoj stan). Izgledam sasvim prosječno, po izgledu , oblačenju i ponašanju ne odudaram od sredine u kojoj živim. Kažu da sam lijepo vaspitana i trudim se da kad god mogu pomognem kome god mogu. Nikad nikome ne odmažem u bilo kom smislu.
To su ukratko „crtice“ iz mog života. Ako budete željeli bolje ćete me upoznati kroz redove koji će uslijediti, a pisaću redom, onako kako se dešavalo. Nadam se da ću za to imati dovoljno vremena i snage kad moja petomjesečna beba zaspi. Ako pretjeram slobodno me upozorite ili ako vam moja priča u bilo kom momemntu postane dosadna i neinetersantna. Komentarišite, pišite, razmijenite isksutva samnom. Posavjetujte me šta dalje.
S poštovanjem,
